Jebi se M.

Srela sam M na pola ulice.
Nisam ju vidjela dugo vremena. Poljubila me i zagrlila u ime starog prijateljstva, i na trenutak sam se vratila u dane u školskoj klupi, nesvjesna da je započela monolog.
Dok je M zdušno nabrajala sve prednosti bračnog života, majčinstva i ostajanja doma svaki dan, sjetila sam se svega sto smo zajedno prošle.
Jednostavni klišej svih američkih serija i filmova o najpopularnijoj djevojci u školi. Djevojka koja je sve ono sta želiš biti u tim godinama prožetim samopreispitivanjem.
Djevojka koja je u sastavcima na temu "sto zelim biti kad odrastem", uporno navodila - žena nogometaša.
Nije bila glupa, nikad nije bila praznoglava. Samo snalazljiva i jasno definirana.
Ili sam si tada to samo govorila da opravdam najbolju prijateljicu pred samom sobom?
M se ostvarila želja. Udala se za nogometaša nakon sto je ostala trudna , odustavši pritom od faksa(da joj ne pobjegne, zlobno znam pomisliti)
U sadašnjost me vrati njeno pitanje.
-A ti? Što ti radiš?-
-A evo, još malo pa magistar- ponosno se nasmijem.
Pogleda me sa sažaljenjem.
-Još si na faksu?- Nasmiješi se
- kad ti misliš krenuti sa sljedećim korakom? Sto cekas? Nećeš biti mlada vječno-
Bocne me to ravno u srce, i na tren opet postanem tinejdžerka željna odobravanja od cure za koju sam uvijek smatrala da je ljepša, bolja i pametnija.
Već napola otvorim usta, spremna izreći rijeci obrane, ali se na sreću zaustavim.
Hladno se nasmijesim i sjetim se da mi je trenutno super upravo tamo gdje jesam. Pogledam je zarumenjenu od napora na ovoj vrućini, dok tegli kćerkicu uzvisinom koju nazivamo ulicom, dok joj se u druga ruka napreze da zadrži vrećice sa namirnicama.
-Ah nismo svi zreli kao ti M. Uživam dok mogu još.-
Pogleda me dok važe moje riječi.
-Idem sad, moram požuriti, imam dogovor za poslije-
Ostavim je iza sebe dok skakucem kuci, bezbrizna i sretna. Doma me čeka ručak.
Downloadati cu novu sezonu serije, pa cu iza malo prileći... navečer me čeka izlazak s prijateljima, poslije noć sa izabranikom srca moga. Radim tek u petak. Faksa sutra nema.
Život je dobar.

06.05.2015. u 14:32 · Ostavi komentar (28) · Isprintaj · #

Govno od osobe

Nazvala me je vrišteći od sreće.
-Dogodilo se, napokon se dogodilo!-
Odmaknem slušalicu od uha i nastavim mirno:
-Što? Što se dogodilo?-
-Zvao me je agent! Napokon je zvao! Svidjela sam mu se, odabrao je mene! Mene!-
Trenutak oklijevanja.
-Što to znači?- upitam ju
-U petom mjesecu letim za Milano. Plaćeni troškovi, tjedni džeparac i, revije! Jebene revije!-
Napokon se zaderem bez oklijevanja.
-Super! Odlično! Čestitam, A! Zaslužila si to!-
-Hvala, hvala. I naravno razgovarala sam s roditeljima, totalno me podupiru, i ipak neću ni ove godine polagati maturu, fakultet i dalje može čekati. Sve je to nebitno. Ma pričat ću ti sve večeras kad se nađemo na piću.-
-Svaka čast, presretna sam radi tebe, rekla sam ti da će tako ispast- Trenutak oklijevanja. -A na piće večeras ne mogu,nisam još doma došla, imala sam nekakvih obaveza, a i ujutro se rano ustajem, imam predavanja od 8. Odgodimo za sutra?-
-Ok, nema problema, zvat ću te onda sutra, idem sada zvati ostale s dobrim vijestima.- Ponovno vrisne. -Jebene revije, možeš li vjerovati?-
-A evo trudim se- kiselo hihoćem, i ona poklopi slušalicu.

Promeškoljim se u krevetu i nastavim učiti prokleto upravljanje ljudskim resursima. Malodušno okrećem stranice, i slova mi plešu pred očima.
U glavi mi je zeleno.
Ja sam govno od osobe.

Oznake: glupost

01.04.2015. u 19:33 · Ostavi komentar (11) · Isprintaj · #

Kako odrasti?

Kao novopečeni inženjer i budući magistar, izgledam si isto kao i kad sam bila glupača u srednjoj školi, a nekad mislim da se tako i ponašam. Ništa se nije promijenilo, i dalje budalasto rokćem dok se smijem svim pizdarijama oko sebe, i dalje provodim dane gledajući smeća od serija, i dalje se rugam sa svime i svačime.
Sjedim na predavanjima, u svome wannabe poslovnom sakoiću, kupila sam čizmice na petu, i spremam ih se započeti nositi u javnosti.
Ali to ne radim. Ne vidim se kao nekakva ozbiljna osoba, i ne osjećam se spremnom za odgovornosti koje život nosi.
Jel to dođe spontano ili je potrebno da se pripremim? Postoji li nekakav prag kojeg moram prijeći?
Osjetim li ja to, dođe li preko noći? Kako ću opće znati da je stiglo?
Kako se prestaje biti balavicom?

Oznake: dijete, žena

20.11.2014. u 15:22 · Ostavi komentar (11) · Isprintaj · #

Djevojka koja se igrala s vatrom

Napisala sam naslov bez da sam znala kako započeti, ni što opće želim reći. Ima li to smisla?
Naslov prije sadržaja. Di piše da uopće moraju ovisiti jedan o drugome?
Zašto se uvijek unesem u bilo što to pročitam, u sve što pogledam, u svemu živim bar još 3 dana iza. Je li to poremećaj?

Znala sam osobu koja je mužu preporučila film za kojeg joj je ljubavnik rekao da se isplati pogledati. Ni jedan nije znao za onoga drugoga.
Što je to?
Osoba je u slobodno vrijeme slušala najdraži bend svog ljubavnika. Ispred svog muža. Zajedno su komentirali pjesme, i skriveno značenje tekstova.
Želja za razbijanjem dosade? A freaking death wish?
Koliko dugo je moguće plesati na rubu, koliko možeš da se ne spotakneš?

24.10.2014. u 16:37 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

Neuspjeh kao uspjeh.

Ako bi zatvorio oči, i ako je to zaželio, osjećao je da ga duša napušta i ulijeće tamo gdje je upravo u tom trenutku želio. Pa makar, na pola sata mogao je biti bogata mala drolja s voljom iznad osjećaja srama, baš kako je zamišljao. Sretna udana kućanica s djecom, ili bez nje, kako je htio, zaluđeni svećenik koji je sretan zato što je slijep.
Sve je to mogao biti bez problema, ali bi se na kraju svake aktivnosti bio prisiljen vratiti u svoje tijelo, uvijek i zauvijek, jer je to nažalost jedina stvar od koje ne možeš pobjeći. Čak i kad polude, svi oni se moraju vratiti, makar u rem fazi sna, u prijašnje stanje lucidnosti.
Bilo bi divno, slatko i nevjerojatno prikladno za sva ona sranja koja ga napadnu, bez pitanja.
Jebeš to.

Ali, nemaju svi mogućnost da zatvore oči i odlutaju tamo negdje gdje zamišljaju da je ljepše. Neki ljudi su nevjerojatno sretni, tako jednostavni i ograničeni. Nemaju previše ambicija, zadovoljni su s onim što imaju, i ne mogu pojmiti koncept nečeg boljeg. To ne postoji, to ih nisu učili. Tu su gdje trebaju biti, ništa drugo ne postoji.
Tijekom godina se trudio, nevjerojatno je koliko se trudio, biti kao drugi. Odmahivati rukom, i reći: u redu sam. Ali nije bio u redu.
Uvijek se pitao može li se iz čovjeka iskorijeniti ono što mu je urođeno, jer neki ljudi su rođeni sa nagrizajućim i frustrirajućim nezadovoljstvom, onom vrstom koja te noću umrtvi, a po danu se vučeš preko svake jebene prepreke.
Uvijek je mislio da je svaki sljedeći problem ono oko čega će se zamarati. Ali ne bi se zamarao, uživao je u njemu i njegovoj prolaznosti, do onog posljednjeg trenutka, i onda bi se maksimalno stavio u to, i opet bi riješio. sve je uvijek riješavao.
Dovodeći sebe i druge u stanje ludila, i u stanje posvemašne neizvjesnosti, igrao se sa sudbinom skroz do ruba, ali onda bi se uvijek povukao natrag. pravovremeno. Uvijek u zadnjem trenu.
Mislite da je definicija puke sreće ono nešto što te povuče na sigurno, u kobnom trenutku?
Sreća je ono suprotno od toga. Sreća je jednostavno biti miran tu gdje jesi.

"But some people can't tell where it hurts. They can't calm down. They can't ever stop howling."

Nisu to tražili, ali ne mogu pobjeći od toga.

U glavi je uvijek bio jedan cilj udaljen od sreće, još jedan razred. još jedan ispit, diploma, djevojka, žena, dijete, kuća? Mirovina?
Smrt?

Uspjesi su se redali, zadovoljstvo je izostajalo.

Oznake: sreća, nesreća

17.09.2014. u 11:53 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Crno Bijelo Sivi Ljudi

B i S su bili najbolji frendovi cijeli život. Krenuvši u istu srednju školu njihova se bromanca samo produbila.
Prvi razred srednje škole je uglavnom prekretnica za prijateljstva, vrijeme kad upoznaješ nove ljude, sličnije tebi, i definiraš se po onome što ti se u tom trenu sviđa.
Relativno su se dobro slagali kroz čitavi taj period, i krenuvši na različite fakultete druženja su se prorijedila, ali i dalje su se događala na pijanim događajima, uglavnom vikendom.
B sam i upoznala preko S, i promatrajući njihove interakcije izvana, činili su mi se nespojivi.
S i ja smo se povezali brzinom svjetlosti, na prvoj godini fakulteta. Imali smo isti smisao za humor, iste glupe fore, skupa smo odlazili na kave umjesto predavanja, zajedno preskakali ispite iz nikakvih razloga, i to nas je poslije stiglo,
Svo vrijeme glupiranja i hlađenja jaja, prije ili poslije dođe na naplatu.
Mišljenja sam da se to nekako sve izjednači.

Prošlo je pola godine otkad B i S ne komuniciraju.
Što se uopće dogodilo?
Bila sam tu kada je puklo, ali se ne sjećam dobro, bilo je glasno i neugodno, svi smo pili, soba je bila zagušljiva od kobinacije cigareta i trave, sve je bilo mutno.
6 mjeseci već nitko nikome ne nudi nikakve isprike, 6 mjeseci već sjede u istoj ekipi, svi smo tu, ali oni se prave kao da se ne poznaju. Kada su se razdvojili, i kada je počelo međusobno klevetanje iza leđa onoga drugoga, dobila sam priliku objektivno promotriti nastalu situaciju.
Tako je lako pronaći vrline i mane, i jednom i drugome.
Zašto ništa nije crno.- bijelo?
Sive nijanse će nas dotući.

To je najzanimljivije od svega. Uvijek sam smatrala da sam osoba sa jasno izraženim stavovima, nekad bi to graničilo s agresijom, Ali možda to i nije tako.

B je zagriženi desničar, jedan on onih tipova ljudi, znate na koji mislim.
Svijet dijeli na ustaše i komunjare, izjave mu graniče s rasizmom, homofobija mu je toliko izražena da je dolazilo do fizičkih sukoba sa neistomišljenicima. S druge strane, B je osoba koja nam je svima spremna pomoči, u svakom slučaju, bilo kakvu uslugu napraviti, bez razmišljanja, osoba koja je relativno zabavna i s kojom je ( ako se izbjegavaju već navedene teme) ugodno u društvu.
B mi je toliko puta pomogao, na toliko mnogo načina, i unatoč svemu tome ne mogu se prisiliti da prekinem to prijateljstvo. Osoba od 24.godine koja ima tako sjebana razmišljanja, zaslužuje pljusku, u najmanju ruku. Zašto se mi družimo i dalje s njim? Zašto JA prijateljujem s njim? Da li tako gazim sve u što vjerujem?
Jesam li zbilja toliko licemjerna i grozna osoba?

S je, pretpostavljate, ljevičar, osoba otvorenog uma, koja je žestoko bila protiv na referendumu, koji nema ništa protiv nikoga općenito. Ne sudi ljude na temelju vjerskih, nacionalnih ili bilo kakvih drugih karakteristika. Sa njim se mogu smijati satima, i nikad nije dosadano. Jednako smo podrugljivi, i ogorčeni na čitav svijet, i u njegovom se društvu osjećam odlilčno, upravo zato jer smo toliko slični u nekim segmentima.
Ali S nije bez mana. S je najškrtija osoba koju poznajem, gleda samo sebe, i broji svaku kunu dva puta. Posuđeni novac ne vraća, osim ako ga ne pripomeneš više puta.
Uz to je i umišljen, uvjeren da je bogom dani poklon ženama, zaljubljenik u sebe. Čini sve kako bi izbjegao plaćanje, besramno žica cigarete, i nerijetko slaže da bi se prikazao boljim. Često uskače sam sebi u rečenice, vrti se u krugu laži i nekad se pitam zašto ja to trpim. Po njegovim pričama, sve su cure i žene zaljubljene u njega, i sve su se u nekom trenutku svojih života nabacivale velikom kralju S.
Par puta sam se zapitala, jel' on tako možda i o meni priča?

Sigurno imamo svi svojih mana, ali kako je moguće da je netko toliko crno-bijel, a i dalje toliko siv. Najbolje bi bilo kada bi se ljudi dijelili na dobre i loše, i kada bi svi mogli sretno odabrati prijateljstva bez mana. Onda bi i mi sami bili bez mana.
A to je nemoguće.

Kako se uopće postaviti u takvim situacijima, odjebati sve ljude, ili se družiti sa svima?
Da li su neke mane veće i strašnije od onih drugih? Trebamo li svakoga prekrižiti s liste prijatelja, ili ipak treba preko nečega i prijeći? Kako znati razliku? Kako razlučiti koje su mane kobnije od onih drugih, a koje vrline čine osobu vrijednu zadržavanja oko sebe?

Sve mi se to čini izrazito prekomplicirano, i preteško za razbijat glavu?
Osjećam se licemjerno kako god okrenem.

Oznake: dobar, lo, zao, prijatelj, neprijatelj

12.09.2014. u 13:51 · Ostavi komentar (7) · Isprintaj · #